BiH za pet godina ostala bez 113 hiljada radnika

Anketa o radnoj snazi, koju objavljuju Agencija za statistiku BiH i Unija za održivi povratak i integracije u BiH, kaže da je BiH od 2013. do 2019. godine napustilo 530.000 ljudi

Koji su događaji, kada govorimo o ekonomiji i poslovanju u Bosni i Hercegovini, obilježili 2019. godinu koja je, evo, na izmaku? Definitivno, najznačajnija stvar je nastavak masovnog iseljavanja iz Bosne i Hercegovine. Iako nadležni o tome uglavnom šute, razni izvještaji iz svijeta ukazuju na to da je BiH od početka rata pa sve do danas napustila najmanje polovina njenog stanovništva. Zvanični podaci Eurostata govore da je, recimo, samo u posljednjih pet godina 155 hiljada građana BiH dobilo dozvole za boravak u zemljama EU, a samo u prošloj godini oko 55 hiljada. Naši podaci kažu da je BiH za pet godina ostala bez 113 hiljada radnika, a anketa o radnoj snazi, koju objavljuju Agencija za statistiku BiH i Unija za održivi povratak i integracije u BiH, kaže da je BiH od 2013. do 2019. napustilo 530.000 osoba. Ako se nastavi ovaj trend – a s obzirom na pojednostavljenje ulaska u Njemačku vjerovati je da hoće – procjenjuje se da će se ubrzo premašiti onaj ratni val iseljavanja iz BiH od 1990. do 1996. godine. To je, ujedno, najgori mogući šamar političkim opcijama koje su već decenijama na vlasti, jer na ovaj način građani im zapravo pokazuju šta misle o njihovoj politici, njihovim naporima da u zemlju uvedu red i zakon, odnosno šta misle o njihovim reformama i ekonomskim mjerama.

Siti nepravde

“Oduvijek mi je najveća želja bila otići iz Bosne i Hercegovine”, prenose mediji izjavu jedne djevojke koja je pri kraju studija u Austriji, koja dodaje da bi se u BiH možda nekada vratila, ali samo na nekoliko dana i to zbog rodbine koja je tu ostala. Većina ovdašnjih građana, a posebno mladih osoba, ne vidi da će u narednih nekoliko godina biti bolje u BiH, prenose mediji. Siti su, kažu, nepravde, podjela, dnevnopolitičkih prepucavanja, prijetnji otcjepljenjem i raspadom države, oružanim sukobima i ratom, korupcije, bezakonja, primitivizma koji izvire iz svake pore ovdašnjeg društva… odnosno svega onog što bh. političari koriste već dvije decenije kako bi suvereno vladali. Mladi ljudi BiH samo vide kao mjesto gdje će relativno brzo i veoma jeftino doći do diplome koju će potom pokušati unovčiti bilo gdje vani. Niko ne vidi svoju budućnost u ovoj zemlji, a ako se ima na umu sve pobrojano te se svemu tome još doda i zagađenje zraka i nekontrolisano uništavanje okoline, onda je zaista teško naći kontraargumente željama za odlaskom. Velika većina mladih ljudi, kako prenose mediji i društvene mreže, ključni problem bh. društva pak vidi u takozvanom Daning-Krugerovom sindromu koji je kao svojevrsna savremena pošast zarazio vladajuće političke elite, političke stranke, javna preduzeća, parlamente, zdravstvo, općenito sve budžetske korisnike i slično. Daning-Krugerov sindrom se, podsjetimo se ukratko, u psihologiji opisuje krilaticom “manjak znanja, višak samopouzdanja”. Nažalost, to je posljednjih dvadesetak i kusur godina, pored korupcije i bezakonja, dobro poznat obrazac ponašanja u BiH. Naravno, ekonomija BiH će ubrzo platiti ceh odlaska ljudi, jer, naprosto, postavlja se pitanje ko će puniti budžet i razne budžetske fondove.

Druga stvar po kojoj ćemo vjerovatno pamtiti 2019. je propast mostarskog Aluminija. Zaista je sada bespotrebno trošiti riječi o tome šta je nekada bio i šta je predstavljao aluminijski kombinat za cijelu BiH, koji je nastao daleke 1970. spajanjem Tvornice glinice i Rudnika boksita u sklopu sarajevskog Energoinvesta. Hrvatska novinska agencija Hina sredinom jula ove godine objavila je vijest u kojoj se kaže da je propao industrijski gigant, nekada najveći izvoznik iz BiH, čiji je suvlasnik i Vlada Republike Hrvatske. Sredinom decembra ove godine bh. portali su objavili informaciju kako je Nadzorni odbor Aluminija Mostar odbacio i posljednju ponudu izraelskog ponuđača Abraham grupe, nakon čega slijedi, kako je navedeno, definitivni kraj Aluminija, otkazi i otpremnine radnicima.

Aluminij Mostar: Otkaz i otpremnine radnicima/

Zašto je propao Aluminij? Razlozi su brojni i o tome smo dosta puta pisali i do sada, ali neke osnovne stvari ipak vrijedi pomenuti. Uglavnom, svi se manje-više slažu u sljedećem. Prvo, politika je imala ogroman uticaj na Aluminij. O čemu se tu radi, možda je najbolje oslikao nekada istaknuti vijećnik Grada Mostara, radnik Aluminija i profesor Milan Jovičić, koji je rekao, kako prenose mediji, “da je Aluminij HDZ-ov ratni plijen”. Zbog toga je, recimo, hrvatski Express.hr objavio svojevremeno hronološki tekst “Kako je propadala HDZ-ova zlatna koka”. Drugo, tokom poslijeratnih godina direktori Mijo Brajković i Ivo Bradvica su isplaćivali sebi plate po 20.000 KM mjesečno neto, a kompanija je 2005. godine isplatila Brajkoviću 100.000 eura nagrade, uz obrazloženje da je tada odlazeći direktor dao “nemjerljiv doprinos tokom modernizacije Aluminija”. Nažalost, danas znamo da to nije tačno, jer se Aluminij nije modernizirao i nije zapravo nikada počeo poslovati na tržišnim principima, nego je isključivo svoj profit pravio na jeftinoj električnoj energiji koju je obezbjeđivala politika. To, u saradnji sa konstantnim krčmljenjem kompanije, gurnulo je na koljena nekadašnji hercegovački privredni ponos.

No, ostavimo sada malo po strani Aluminij. Propasti ove kompanije su zaista najviše kumovali politika, neznanje i megalomanija, ali ono što je zabrinjavajuće u ovom slučaju je to što je propast velikih industrijskih postrojenja na izvjestan način dugogodišnji trend u BiH. Sjetimo se samo prijeratnih velikih industrijskih sistema u BiH – Aluminij, Energoinvest, Hepok, Glinica, Rafinerija Brod, UPI, TAS i tako dalje. Svi su ti industrijski giganti propali nakon rata ili im je poslovanje znatno smanjeno, a u ovom slučaju najmanji zajednički sadržilac mogla bi biti nebriga države o industrijskoj proizvodnji, odnosno općenito o proizvodnji.

Gušenje domaće proizvodnje

Svi naši poslijeratni makroekonomski zakoni idu u smjeru favoriziranja usluga i gušenja domaće proizvodnje, što se veoma slikovito izražava na deficitu koji BiH svake godine pravi u robnoj razmjeni sa svijetom. Ni prije rata BiH nije bila ekonomska velesila, ali je ipak u razmjeni sa svijetom pravila suficit – odnosno, izvozila je više nego što uvozi. Danas je industrija BiH svedena na izvjestan način na uslužnu djelatnost njemačke industrije i ako njemačkoj privredi ide dobro, ide i nama. No, ako njemačkoj privredi krene loše, to se odmah odrazi i na nas. Evo najnovijeg primjera. U Njemačkoj je proizvodnja u zadnjih par mjeseci stagnirala, odnosno pala je za jedan posto. Rezultat? Industrijska proizvodnja u BiH je u ovoj godini pala za pet posto! A to nije slučajnost. Uzroke tako poražavajućeg stanja treba tražiti u parlamentarnim klupama posljednjih 20-ak godina kada su usvajani ključni makroekonomski zakoni. Generalno, danas se u BiH više pažnje posvećuje uslužnim djelatnostima, uvozu, trgovini, turizmu i tako dalje, a zbog proizvodnje i gašenja proizvodnje niko se ne nervira. U tom svjetlu treba promatrati i slučaj gašenja mostarskog Aluminija, naravno uz uvažavanje svih ostalih stvari koje su dovele nekadašnji hercegovački ponos na koljena.

Izvor:

Oslobođenje