Jupiter, čelik, kvote i volovi

Jedan od najvećih problema bh. ekonomije je njena prevelika izloženost dešavanjima u regiji i svijetu. Naravno, danas, u 21. stoljeću, nemoguće je biti izolovan od globalnih dešavanja. Međutim, isto je tako nemoguće nemati nikakvu kontrolu nad tim procesima ili pak krizni plan ako nešto pođe po zlu. Bh. ekonomija, promatrana s te pozicije, stoji na staklenim nogama. Zaista je užasavajuće za našu ekonomiju to što će se nedavna pobjeda njemačkog Volkswagena na sudu u Dortmundu protiv Preventa više odraziti na nivo ovdašnje industrijske proizvodnje u narednom periodu od svih mjera ovdašnjih makroekonomista zajedno!

Evo još jednog svježeg primjera. Nedavno je objavljeno kako će Evropska unija uvesti kvote na uvoz čelika i aluminija iz svijeta, a u sklopu odgovora na američke protekcionističke mjere uvoznih carina od 10 i 25 posto na pomenute metale. Taj globalni trgovinski rat najvećih svjetskih ekonomskih sila mogao bi koštati Bosnu i Hercegovinu, ni krivu ni dužnu, gašenjem desetak hiljada radnih mjesta, procijenio je prije nekoliko dana ministar vanjske trgovine i ekonomskih poslova BiH Mirko Šarović. On je tim povodom već održao hitne konsultacije sa predstavnicima nadležnih sektora u državnim institucijama na kojima su razmotrene moguće implikacije pomenute EU mjere na tržište BiH i na sve privredne subjekte koji se bave proizvodnjom čelika i proizvoda od čelika kod nas. No, s obzirom na to da nemamo nikakav rezervni ili krizni plan pripremljen za ovakve slučajeve, jedan od zaključaka konsultacija je bio da su najavljene mjere problematične i sa stanovišta Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a kojim su se i EU i BiH obavezale da poštuju pravila slobodnog tržišta, što bi nadalje trebalo rezultirati time da o stavovima BiH budu obaviješteni Evropska komisija i nadležni Direktorat trgovine EU.

A čovjek i ne treba biti baš previše lucidan pa da zaključi koliko će se u ovom globalnom trgovinskom ratu Evropska komisija i Direktorat trgovine EU zabrinuti zbog stavova BiH. Dakle, rezultat bi mogao biti, kako se to kod nas u narodu lijepo kaže, ujeo vuk magarca. I šta onda? Ništa. Onda i dalje lijepo radimo ono što već decenijama radimo – nijemo sjedimo i strpljivo čekamo da vidimo kako će se sve to skupa odraziti na nas. Tome u prilogu svjedoče i prognoze iz Vanjskotrgovinske komore BiH. Predsjednik ove asocijacije privrednika izrazio je sumnju da će BiH biti izuzeta sa liste kvota EU, dodajući da u igri velikih uvijek stradaju mali. Rat Amerike i EU oko čelika i aluminija se tako preselio i kod nas i mi ćemo na kraju zbog toga ispaštati, rekao je on. No, da ne bude zabune. U ovom tekstu fatalistički ne tvrdimo da je nemoguće uticati na to da se globalni trendovi prelijevaju po principu spojenih posuda i na naše tržište. Ukazujemo samo na to da mi nismo unaprijed pripremili nikakav rezervni plan, nego da u ovakvim slučajevima samo možemo ad hoc reagirati – obično kada je već kasno.

A kako će se trgovinski rat velikih preseliti kod nas? Najveći proizvođač čelika u BiH je kompanija ArcelorMittal, koja preko svojih firmi u Prijedoru i Zenici trenutno najviše izvozi u Rumuniju, Bugarsku, Mađarsku, Austriju, Sloveniju i Hrvatsku, dakle, u zemlje članice EU. Ukoliko EU kvote budu važile i za BiH, iz ove kompanije su već najavili da bi u tom slučaju izgubili preko 30 posto prodaje gotovih proizvoda od čelika, što bi u tom slučaju rezultiralo zatvaranjem radnih mjesta. Ministar Šarović procjenjuje, kako smo rekli u uvodu, da je na nivou BiH i u svim kompanijama riječ o 10.000 radnih mjesta. Iz ArcelorMittala su takođe rekli da je ovo jedan od najgorih oblika globalnih kvota, gdje se uvoz u EU iz BiH smatra jednakim kao za bilo koju drugu državu u svijetu. A s obzirom na to da je ArcelorMittal kod nas ipak mala poslovna jedinica u poređenju sa svijetom, globalna kvota se može veoma brzo popuniti i to, naravno, može ozbiljno naštetiti poslovnoj održivosti i ArcelorMittala Zenica i ArcelorMittala Prijedor.

No, da cijela stvar bude još tragičnija, upravo bi ova kompanija mogla biti razlog zbog kojeg nam EU neće progledati kroz prste. ArcelorMittal je globalna multinacionalna korporacija, koja trguje čelikom u cijelom svijetu, a zaštitne mjere uvođenja kvota u EU su upravo i napravljene zbog takvih uglavnom američkih “multinacionalki”. S druge strane, američki predsjednik Donald Trump je uveo uvozne carine od 10 i 25 posto na uvoz aluminija i čelika zbog kineskih proizvođača koji su američko tržište preplavili svojim jeftinijim čelikom. Potom je na svoju listu dodao i zemlje EU, pa su tek onda Evropljani primijetili da je Trumpov potez “apsolutno dirigirajući, socijalistički instrument iz prastarih vremena”, kako je to rekao Rolf Langhammer, bivši zamjenik predsjednika Instituta za svjetsku ekonomiju, te da taj potez SAD-a nema apsolutno nikakve veze sa slobodnom trgovinom u koju se Amerikanci inače zaklinju. Ali znate, što je dozvoljeno Jupiteru, nije i volu, kaže latinska poslovica.

Zbog toga je EU i odlučila da kao kontramjeru uvede uvozne kvote, što je, također, da budemo iskreni, jedan dirigirajući, socijalistički instrument iz prastarih vremena, koji baš i nema previše veze sa slobodnom trgovinom. Bilo je čak i prijedloga da se fokus EU sa aluminija, čelika i Trumpa prebaci na jaku američku uslužnu djelatnost (naprimjer, Amazon i Google jako puno prodaju u svijetu) te da se zauzvrat tome stane ukraj kako bi se sirovom i neotesanom američkom predsjedniku pokazalo da SAD nisu manje ranjive od EU. No, od toga se odustalo pa su samo napravljene uvozne kvote, ali uglavnom u strahu da bi se jeftini kineski čelik sada mogao preliti sa američkog na evropsko tržište.

No, u ovom slučaju ne želimo ulaziti previše u globalne ekonomske ratove, nego samo ukazati na to da su i u budućnosti itekako mogući razni oblici ovakvih i sličnih natezanja. Stoga nemati nikakav globalni unaprijed pripremljeni plan za takve slučajeve u ekonomiji koja je poput bh. potpuno otvorena prema svijetu je ravno ekonomskom samoubistvu.

A može li se uopšte unaprijed pripremiti nekakvo rješenje za ove i slične probleme? Ma može, naravno. Rješenje je u zapošljavanju. Ali u kvalitetnom zapošljavanju. I da parafraziramo jednog ovdašnjeg ekonomistu koji je lijepo i plastično opisao šta je kvalitetno zapošljavanje. Ako neko danas u BiH, kaže on, otvori prodajni centar i hvali se da je zaposlio 500 do 600 ljudi, onda se istog trena mora reći i da je bez posla ostavio 1.000 do 1.500 ljudi jer se tamo ništa domaće ne prodaje. A kako se bh. ekonomija može unaprijed zaštititi od tih stvari? Jednostavno. Napraviti samo copy-paste američkog i evropskog mentalnog sklopa, odnosno punim plućima hvaliti i zaklinjati se u slobodnu trgovinu, ali pametno, baš kako to čine Amerikanci i Evropljani, primijeniti dobre, stare isprobane recepte koji se danas definiraju kao “dirigirajući, socijalistički instrument iz prastarih vremena”. Jer, ako su uvozne carine i kvote dobre za EU i SAD, zašto onda u cilju zaštite domaće proizvodnje ne bi bile dobre i za nejaku ekonomiju i privredu BiH?

Izvor: Oslobođenje