Penzije u sto i šezdeset nijansi sive

Nusproizvod prelaska penzionog sistema na budžetsko poslovanje bit će i još veća neosjetljivost makroekonomskih kreatora na zahtjeve poslovne zajednice o smanjenju dažbina i poreza

Prošle sedmice u ovdašnjim medijima pojavilo se nekoliko zanimljivih tekstova o penzionom sistemu Federacije BiH. U tim se tekstovima navodi, između ostalog, kako se novim Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, koji je stupio na snagu 1. marta 2019. godine, prevazilazi sadašnji model međugeneracijske solidarnosti jer od 1. januara 2020. Federalni zavodi za penziono i invalidsko osiguranje prelazi na trezorski način poslovanja. No, ono što je daleko interesantnije od puke činjenice o prelasku na trezorski način poslovanja jesu komentari pojedinih ovdašnjih stručnjaka koji su dijametralno suprotni i koji, uz dužno poštovanje, uglavnom tvrdokorno podržavaju samo jedan stav uz negiranje i nepriznavanje svih drugih okolnosti koje ne idu u prilog tom stavu. Tako smo, naprimjer, imali s jedne strane stav da je jedino aktuelni model međugeneracijske solidarnosti dugoročno finansijski održiv, bez obzira na to što bismo ubrzo mogli imati situaciju da na jednog radnika imamo jednog penzionera. S druge smo strane, pak, imali tvrdnju da donošenjem novog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, izuzev formiranog koeficijenta, suštinski nije ništa urađeno na unapređenju održivosti penzionog sistema. Jedan od komentara je bio da suštinski nikakav stvarni iskorak nije napravljen po iskustvima Hrvatske, odnosno po takozvanom trostubnom penzionom sistemu, te da je novi zakon kozmetička promjena čiji je cilj finansijska održivost trenutnog penzionog sistema i manja korist za većinu penzionera. Pojedini komentatori su razočarano dodali i da, nažalost, nema ništa od najave Vlade FBiH da će potencijalni penzioneri moći znatno poboljšati svoj finansijski položaj tako što će moći štedjeti za penziju u dobrovoljnim (privatnim) penzionim fondovima, uz istovremeno omogućavanje da dopune sredstva koja će dobivati iz penzionog sistema većeg bh. entiteta.

Pomenuti stavovi su dijametralno suprotni i za njih se teško može reći da uvažavaju realnost i činjenice. Prema prvom, želi se zadržati postojeće stanje koje dugoročno gledano zaista ima lošu perspektivu. Prema drugom, sve se želi promijeniti i uvesti nove stvari – poput recimo tri stuba penzionog sistema – koje do sada nigdje u svijetu nisu polučile dobrim rezultatima. Recimo, gotovo se nostalgično navodi da kod nas ništa nije urađeno “po iskustvima Hrvatske”, pri čemu se apsolutno ignorira činjenica da se u Hrvatskoj (pa i u regiji, naprimjer u Mađarskoj i Poljskoj) polako ali sigurno ukida takozvani trostubni penzioni sistem jer, jednostavno, u dužem periodu nije polučio očekivanim rezultatima. Prije par godina hrvatski su mediji objavili na stotine tekstova kako prve generacije penzionera prema tom trostubnom modelu imaju manje penzije od tadašnjih penzionera koji su ostali u modelu međugeneracijske solidarnosti. Isto se desilo i u Mađarskoj, Poljskoj i u ostalim zemljama u regiji, pa čak i u svijetu.

U avgustu 2016. svjetski mediji su izvještavali o stotinama hiljada demonstranata u Čileu koji su izašli su na ulice tražeći od tamošnje vlade da ukine takozvani trostubni penzioni sistem i privatne penzione fondove i da umjesto njih uspostavi državni fond koji će čileanskim građanima omogućiti sigurnije i veće penzije. Čile je, inače, svojevrstan benchmark u svijetu kada su u pitanju penzioni sistemi, jer je u toj zemlji trostubi penzioni sistem uveden još sredinom 70-ih prošlog vijeka u doba ozloglašenog diktatora Augusta Pinocheta, čiji je pak ekonomski savjetnik bio neoliberalni guru Milton Friedman. Dakle, trenutno na planeti ne postoji država koja ima duže iskustvo od Čilea u trostubnom penzionom sistemu, u kojem djeluje čak šest privatnih penzionih fondova koji upravljaju imovinom od, vjerovali ili ne, čak 160 milijardi dolara (što je otprilike devet puta više od kompletnog godišnjeg bosanskohercegovačkog bruto domaćeg proizvoda). No, čileanski penzioneri u proteklih četrdesetak i kusur godina nisu ništa lijepo vidjeli niti pak dobili od tog sistema te su zbog toga i izašli na ulice i tražili uspostavljanje jednog državnog fonda. Sa te tačke gledišta, apsolutno je nejasno zašto danas neko u BiH “žali” što nije uveden trostubni penzioni sistem i kod nas. Eto, trostubni penzioni sistem će baš u (F)BiH uspjeti nakon što je u proteklih četrdesetak godina “uknjižio” samo neuspjehe u cijelom svijetu.

Međutim, s druge strane, ni model međugeneracijske solidarnosti i/ili budžetskog poslovanja nije savršen. Posebno u današnjim okolnostima. Bosnu i Hercegovinu ljudi masovno napuštaju i iseljavaju, a riječ je uglavnom o mladim i radno sposobnim osobama. S njihovim (nepovratnim) odlaskom kopne i nade onih koji sada rade i očekuju da će shodno međugeneracijskoj solidarnosti imati za desetak ili petnaest godina koliko-toliko solidne penzije. Ali pravo je pitanje koliko će za desetak godina ljudi ovdje raditi i puniti fondove (ili budžet, svejedno). Zbog toga je jedan od komentatora u pomenutim tekstovima i rekao da ako nam sastav stanovništva bude takav da imamo više od 50 posto onih sa više od 65 godina, onda će nam u svakoj varijanti biti neodrživo stanje, čak i u toj kapitalizirajućoj štednji koja se reklamira. Dodao je i da iskustva pokazuju da ta kapitalizirajuća štednja, koja funkcionira na Zapadu, obavezno nakon nekoliko godina jednostavno bez traga nestane. Jer, naprosto, riječ je o privatnim penzionim fondovima pa se novac iz kapitalizirane štednje potroši na upravljanje fondovima. I ako u jednoj Americi fond menadžer svoj finansijski interes stavlja ispred interesa penzionera, opet ostaje nejasno zašto neko smatra da bi to kod nas drugačije funkcioniralo i potom žali za neusvajanjem takvog rješenja? Iskustva iz ovdašnjih mikrokreditnih organizacija pokazuju da naši menadžeri mogu biti samo pohlepniji i krvožedniji od stranih.

Prelazak penzionog fonda na trezorsko poslovanje, kako je to urađeno prije tri-četiri godine u RS-u, donosi svojevrsnu sigurnost postojećim penzionerima jer su penzije među prvim isplatama iz budžeta. Međutim, to onda napreže budžet jer bi budžetski korisnici na kraju isplatnog reda mogli doći u probleme zbog nedostatka novca, pri čemu, nažalost, oni koji upravljaju budžetima imaju mogućnost zaduženja kod međunarodnih finansijskih institucija. Taj se dug potom ionako ravnomjerno raspoređuje na sve građane BiH i pitanje u ovom slučaju zapravo glasi hoće li neka ovdašnja budžetska štetočina staviti interes svih građana BiH ispred sopstvenog finansijskog interesa? Odgovor je na ovo pitanje prilično jednostavan – naravno da neće. Osim toga, trezorski način poslovanja sa sobom kao po defaultu nosi i uravnilovku (ruska riječ koja označava princip “svima isto”), što pak znači da sadašnji penzioneri mogu računati samo na redovne penzije, ali ne i na njihovo značajnije povećanje (izuzetak predstavljaju politički zaslužni penzioneri koji u startu dobiju enormno visoku penziju). Nusproizvod prelaska penzionog sistema na budžetsko poslovanje bit će i još veća neosjetljivost makroekonomskih kreatora na zahtjeve poslovne zajednice o smanjenju dažbina i poreza.

Ima li rješenja za ovakvu situaciju? Ima, naravno. Ali do rješenja nećemo doći ako na problem gledamo samo kao na crno ili bijelo, bez uvažavanja činjenica i dobrih stvari iz suprotnog stava, odnosno loših stvari iz stava koji kategorički zastupamo. A kod nas je u ovom slučaju zasad sve samo ili crno ili bijelo. Kažu da ljudsko oko može u cijelom vidljivom spektru razlikovati oko 160 različitih nijansi neke boje. U ovom našem slučaju, recimo, sive. Rješenje je, dakle, u nekoj od tih 160 nijansi sive.

Izvor: Oslobođenje